Katerina_Strak

Katerina Strak

Kako nastaje jedan seminar (i zašto mi je to važno)

Postoje dani kada sam u učionici i razgovaram sa učenicima o društvu, pojavama, promenama, problemima, pravima i odgovornostima. I postoje dani kada sam za računarom, razmišljam o nastavnicima, šta im je potrebno, šta ih muči i kako da im učenje zaista bude korisno.

U stvari, većinu vremena radim oba.

Moje ime je Katerina Strak i moj posao je negde između ta dva sveta. Kao nastavnica u srednjoj školi, svakodnevno sam u kontaktu sa realnim izazovima obrazovanja. Kao instrukcioni dizajner u Obrazovno kreativnom centru (OKC), imam priliku da te izazove pretočim u konkretna rešenja, u seminare koji pomažu nastavnicima širom zemlje.

OKC je još od 2011. godine mesto gde se onlajn učenje ne shvata olako. Ovde seminar nije samo niz lekcija koje treba „proći“. On ima svoj tok, logiku, ritam. Ima zadatke koji traže razmišljanje, aktivnosti koje traže angažovanje i rezultate koji ostaju i nakon što se seminar završi. I možda najvažnije, iza svakog seminara stoji ideja da učesnik treba da dobije nešto što može odmah da primeni.

U mom radu, sve počinje jednim pitanjem: Šta će neko zaista moći da uradi nakon ovog seminara?

Od tog pitanja kreće dizajn, kroz Moodle platformu, kroz pažljivo osmišljene korake, kroz balans između teorije i prakse. Cilj mi nije da učesnici samo „prođu“ kroz sadržaj, već da kroz njega nešto izgrade.

Iz te ideje nastao je i seminar „Građanskim vaspitanjem protiv opasnosti na internetu“.

Kroz rad sa učenicima shvatila sam koliko je digitalni svet postao njihov prirodni prostor, ali ne uvek i bezbedan. Umesto da o tome govorimo apstraktno, želela sam da nastavnicima ponudim konkretne načine kako da ovu temu otvore kroz građansko vaspitanje: kroz pitanja, situacije, diskusije i aktivnosti koje razvijaju kritičko mišljenje i odgovorno ponašanje.

Zato je ovaj seminar praktičan. Nastao je iz učionice i vraća se u učionicu.

Na kraju, ono što mi je najvažnije nije samo da seminar bude „dobar“, već da bude koristan.

Da neko, nakon što ga završi, pomisli: Ovo mogu da uradim već sutra.

Ako se to desi, onda znam da sam uradila dobar posao.