Aleksandra-Sekulic-1

Aleksandra Sekulić

Ko je Aleksandra Sekulić?

Nastavnik sam srpskog jezika i književnosti u ETŠ Kula. Zaljubljenik u prostore koje nudi umetnost reči, zaljubljenik u poeziju. Književnost ljubav, a poezija strast. Rad u školi uopšte deo je mog života, a u srednjoj stručnoj školi višedecenijska avantura.

Svako sažeto samopredstavljanje, nemoguće je, jer me mnogo toga zanima. Čini mi se da sam po prirodi i radoznala i svestrana, što povremeno i nije tako dobro kako zvuči (čitajte: profesionalna deformacija). Ako guglate, izaći će vam mnogo Aleksandri Sekulić. Oni uporniji mogu pronaći ponešto od onoga što baš ova A. S. radi.

Kao zaključak, značajno je: Roditeljstvo je smisao mog života. Posao nastavnika, srećni usud. Tehnologije, nužnokorisno zlo ili dobro? Po profesiji sam profesor južnoslovenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika, dakle, vrsta koja izumire.

Kažete „vrsta koja izumire". Šta vas onda motiviše?

Kažem, vrsta koja izumire, jer sve je manje onih koji žele da budu učitelji, nastavnici, profesori. Drugo, profesorski smer na fakultetu koji sam završila više ne postoji, pa sam u pravom smislu „vrsta (profesora) koja izumire“. Šta me motiviše? Motiviše me potreba da učim i da nešto ne propustim, da menjam, da gradim, da ne bude isto, da bude dinamično, zanimljivo. Uostalom, podučavanje je i učenje. Školu ne doživljavam kao posao, nju živim. Motivišu me učenici i mnoge kolege. Motiviše me i to što sam oduvek mislila da ću „kad porastem, biti“ učitelj.

Čime se vodite u svakodnevnom radu?

Profesionalnu filozofiju zasnivam na tezi da je učitelj pravo ime naše profesije. On je učenicima uzor i vodič kroz život – to me vodi. Mislim da ovo treba da razume svako ko hoće da bude – učitelj, nastavnik, profesor. U svakodnevnom radu trudim se da učenike učim onome što će im koristiti u životu. Mislim da ih podstičem da se razvijaju u svakom smislu, bodrim ih da uvek mogu više, dalje, da je važno da pokušaju i da svakoga dana „ucrtaju jednu liniju“ („Nulla dies sine linea“). Čovek, koji pre nego što pokuša, kaže: ne znam, ne mogu i nisam za to, neće uspeti, sam sebe potcenjuje. Suština je u ljubavi, napredovanju i volji da se to čini. Važno mi je i da umetnost nađe smisao i mesto u njihovim životima. Nastavom im nudim mogućnost da „lakomisleno ne osiromaše svoj život nečitanjem“ – pokušavam i ne želim da odustanem od toga. Učitelj sam, „dakle, postojim“.

Zašto stručno usavršavanje uopšte?

Čovek se usavršava na svim planovima, jer je svesno biće i samo tako u životu može da napreduje, kao ličnost i kao profesionalac u poslu koji obavlja. Usavršavanje olakšava rad u školi, pomaže da promenite nastavu tako što ćete učiti od onih koji znaju malo više od vas u nekoj oblasti. Učila sam (i još uvek učim) i iz onih seminara za koje sam procenila da su loši ili da mi nude većinu onoga što znam.

Zašto seminar za nastavnike?

U prosveti je teško napredovati (čitajte, nemoguće) onako kako se napreduje u nekim drugim profesijama – ukoliko radite dobro, dobijate bolja radna mesta i bolje plate. Držanje sminara doživela sam kao izvesno napredovanje, a kroz novo učenje. Mnoge ideje da drugačije organizujem nastavu došle su iz saradnje sa kolegama/prijateljima, ali i iz pokušaja da rešim i prevaziđem probleme u svom radu sa učenicima u srednjoj stručnoj školi. Deo svog iskustva, deo onoga što radim mogu preneti kolegama, a tako im, možda, u izvesnom smislu i pomognem. Kurs na kojem ste trenutno, a čiji sam jedan od autora, nastao je iz dugogodišnje saradnje sa koleginicom Snežanom Klepić, iz njenih i mojih iskustava iz prakse. Nas dve smo se upoznale na jednom onlajn seminaru, od tada smo stvarne i virtuelne, dobre koleginice koje sarađuju i veoma dobre prijateljice.

Za one kojima je važan klasična biografija (CV): Imate li zvanične /formalne potvrde kvaliteta?

Imam, diplomu „vrste koja izumire“, iskusvo od dvadeset i tri godine učiteljevanja, neke nagrade, stručne radove i u prošlom ciklusu akreditacije dva onlajn seminara, jedan o pravopisu, drugi o književnosti. U vezi sa nagradama i priznanjima, rukovodim se rečima književnika Danila Kiša: „Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.“ Prijaju, podižu samopouzdanje, ali ne znače mnogo ukoliko su vam sve. Slično je sa titulama, stručnim radovima i potvradma.

Gde sebe vidite za pet godina?

Za pet godina, u učionici, u školi, ali modernoj, novoj, izmenjenoj, lepšoj i boljoj, i za učenike i učitelje. Čovek mora da sanja i da ostvaruje svoje snove, nije lako, nije neizvodljivo. Don Kihot je postala metafora za učitelja u Srbiji, očekujem da će se to promeniti za pet godina. Zbog generacija učitelja koje dolaze, pristala bih da bude i “za deset godina”. Samo, imamo li vremena? Ova profesija nosi mnogo toga plemenitog i lepog, ali je i izazov za svakoga ko se odluči da se njome bavi. Volim izazove i vetranjače. Nije se mnogo toga promenilo u školi od vremena kada je moj otac bio učitelj. Jasno je odavno da nikakve vajde od silnih reformi sistema nema, pa idem obrnutim redom. Bude i teško, izgubim nadu nakratko, međutim, uči(ni)telj u meni ne umire. Rečima Vaska Pope:

„Ko se ne razbije u paramparčad,
Ko ostane čitav i čitav ustane
Taj igra”